skeniranje dna

nedjelja, 18.07.2021.

push yourself....

Push yourself to get up before the rest of the world
Start with 7am, then 6am, then 5:30am. Go to the nearest hill with a big coat and a scarf
and watch the sun rise.
Push yourself to fall asleep earlier
Start with 11pm, then 10pm, then 9pm.
Wake up in the morning feeling re-energised and comfortable. Lie in your garden, feel the sunshine on your skin.
Get into the habit of cooking yourself a beautiful breakfast. Fry tomatoes and mushrooms in real butter and garlic,
fry an egg, slice up a fresh avocado and squirt way too much lemon on it.
Sit and eat it and do nothing else.
Stretch.
Start by reaching for the sky as hard as you can, then trying to touch your toes. Roll your head. Stretch your fingers.
Stretch everything.
Buy a 1L water bottle.
Start with pushing yourself to drink the whole thing in a day, then try drinking it twice.
Buy a beautiful diary and a beautiful black pen.
Write down everything you do, including dinner dates, appointments, assignments, coffees, what you need to do that day. No detail is too small.
Strip your bed of your sheets and empty your underwear draw into the washing machine. Wash, then hang them in the sunshine with care.
Make your bed in full.
Dig your fingers into the earth, plant a seed.
See your success as it grows everyday.
Organise your room.
Fold all your clothes (and bag what you don’t want), clean your mirror, your laptop, vacuum the floor.
Light a beautiful candle.
Breathe.
Practice your deep breathing. Ground yourself.
Have a luxurious shower with your favourite music playing. Wash your hair, scrub your body, brush your teeth. Lather your whole body in moisturiser, get familiar with the part between your toes, your inner thighs,
the back of your neck.
Push yourself to go for a walk. take your headphones, go to the beach and walk. Smile at strangers walking the other way and be surprised how many smile back. Bring your dog and observe the dog’s behaviour. Realise you can learn from your dog.
Message old friends with personal jokes. Reminisce. suggest a catch up soon, even if you don’t follow through. Push yourself to follow through.
Think long and hard about what interests you. Crime? Sex? Boarding school? Long-forgotten romance etiquette? Find a book about it and read it. There is a book about literally everything.
Become the person you would ideally fall in love with.
Let cars merge into your lane when driving. Pay double for parking tickets and leave a second one in the machine. Stick your tongue out at babies. Help an animal. Compliment people on their cute clothes. Challenge yourself to not ridicule anyone for a whole day. Then two. Then a week. Walk with a straight posture. Look people in the eye. Ask people about their story. Talk to acquaintances so they become friends.
Lie in the sunshine. Daydream about the life you would lead if failure wasn’t a thing.
Open your eyes.
Take small steps to make it happen for you...
~ Emma Elsworthy
- 00:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2021.

lopoč

umorna sam.
do jučer nisam ni znala koliko sam umorna.
život je lijep.
život je ružan.
život je lak i radostan.
život je tuga i patnja.
život je težak ko sizifov kamen,
osim ako letiš lak k'o ptica...
umorna sam od ljudi.
umorna sam od svega oko mene, osim od ptica, drveća i cvijeća.
(drveće sijeku, ptica je sve manje, cvijeće se više ne sadi kao nekada...umorna sam)
netko je našao način da od mene napravi robu s etiketom.
netko mi je priljepio naljepnicu i odredio što sam, tko sam, kakva sam...što je za mene, što nije,
što zaslužujem, što ne....što mogu, što ne mogu (a, ja i danas na kraju krajeva, još uvijek samo isprobavam što sve mogu i ne mogu, koliki mi je doseg u vis i širinu (moram na dijetu) koliko se mogu skutriti ko mačka u najmanju kutiju)
teško je s naljepnicama.
naljepnice su sizfov kamen.
ne možeš biti ptica kad ti zaljepe naljepnicu.
definiraju te.
odrede.
stave rešetke oko tebe i kažu - to tu unutra si ti! TO si ti. ti si TO .takva si. sad te znamo.
nitko, baš nitko me ne pita: tko si ti? što si ti?
svi znaju.
oni vide, oni misle, oni znaju - mene se ne pita. ja sam proizvod sa naljepljenom etiketom.
sloboda je riječ na svačijim usnama.
ljubav je riječ pred kojom se svi klanjaju.
a, ja sam u kavezu koju mi ljubitelji slobode i ljubavi spraviše.
tuga je pregolema, što sada znam da sam na to pristala.
da sam barem znala što radim....ali, tako je to kad isprobavaš što sve možeš, ponekad se i gadno zezneš. možeš, ali nije ti trebalo.
život je u stvari jednostavan.
život je u stvari vrlo kompliciran.
znate kako izgleda bara, močvara?
sivo, jednolično, monotono, zagušljivo, smrdljivo, blatno..
a, naiđe dan kad iz te prljave vode izviri lopoč - bijel i čist, savršen, stremi uvis iznad mrkog mulja iz kojeg je šiknuo na kratko.....
ali, badava. ljudi od bare ne vide lopoč.
mnogo njih koji ga vide, kažu: da, ali iz smrdljive bare je!...
malo tko vidi cvijet i njegovu tišinu, ljepotu i savršenstvo. pa, iz bare je! ali -cvijet je!
iz bare je! cvijet je!
i što je na kraju istina?
svaki cvijet izrasta iz bare, iz blata, iz zemlje....i cvijet je.
i svatko od nas sam bira u što će gledati, što će videti.
ali, cvijetu je trebala bara da bi izrastao u cvijet. što je tu nejasno?
umorna sam. jako umorna.
ne biram više, ne odobravam, ne osuđujem, ne mislim, ne tvrdim....samo gledam. promatram.
samo jesam.
za sada ovdje.
sutra negdje drugdje.....u nekom drugom ovdje.
ali uvijek, uvijek za cvijet. za lopoč.
u zamršenom kovitlacu bezbrojih ljudskih stavova, mišljenja, pravice, krivice, osuda, pljuvanja, mržnje, zavisti.....biram otpustiti sve to....udaljiti se....gledati u neko daleko svjetlo, promatrati....samo biti....kao što je travka, kao što je ptica i njezino drvo....kao oblak...samo biti, dok trajem u svijetu koji nisam izabrala, koji nije moj.
osim ponekog lopoča koji proviri iz bare -tek da ga ne zaboravim....tek da mi naznači put...


- 12:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.04.2019.

The Beast

Ivona Marić
Conversation Starter · April 7 at 4:01 PM
I need a higher power by my side...I need to find it in me.

I've stopped nourishing the beast to sleep, the beast that I have caged and tranquilized for a long time, i almost forgot about it..but the hunger is about to wake the beast up...I've seen the signs in my sleep. gentle signs..whispering signs. I can always chose to feed it back to sleep or to face it and fight it. to win or to let it defeat me. in it's invisible way, from safe distance, the beast has always been able to find a way to rule my life. most of the time, I have not even been aware of it! but the time is running out. in this world of shapes and duality, the time is of importance. and it is so much easier not to do anything -time doesn't care what i'll chose to do or not to do. actually, right now i feel that there is nothing and no one to care. even I do not care. it is so easy to let it all go..let it be, whatever there will be...but the beast will be waiting behind the scene...unaware of the time...it can sleep for ages, but eventually it has to be fed or killed. or else it will grow to enormous proportions and obscure the light completely until only darkness is left....only darkness. does it even matter? I never know what matters..what if it doesn't matter at all?..why should it matter? I am a little bit lost right now....

but I've written this down only to make it easier for me to fully realize what is happening..maybe to shake off some of the fear...because i'm not the brave one, and I dreamed I was standing at the edge of a chasm and I knew if I had jumped that I would have flied...but I did not jump.... it is such a beautiful Sunday, and I am so confused. let the Monday come!

Stop. I must stop this! I can see how I begin giving up on things...small things...a walk in the park...a cup of coffee with a friend...that is how the beast wakes up. I withdraw from life and the beast steps forward...making small, small tiny steps so that when I notice-it is too late! but i've noticed now...I have no idea what is coming next....wish me luck.
- 17:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 07.03.2015.

zona sumraka

u poznatoj seriji "zona sumraka" postoji jedna epizoda koja mi se svojom poantom urezala zauvijek u sjećanje.
glavni lik ima mogućnost zaželjeti jednu želju koja će mu biti ostvarena - što god on poželio. u svojoj plemenitosti, on uoči priliku da nešto učini za čitav svijet - i poželi mir u svijetu!
istoga trena sve zamre. sve se zaustavi i svijet preplavi savršena tišina i mir. sve stoji nepomično. u svijetu vlada mir! ali....to je neizdrživ mir. drugi oblik pakla.
za ovakav nesporazum uvijek ćemo okriviti varljivog vraga. jer bog bi znao točno što smo mislili s frazom "mir u svijetu". i bog bi nam to dao. mislimo si mi. a ,vrag je taj koji će iskoristiti priliku za šalu na naš račun - šalu koja bi nas mogla dovesti na rub pameti...
točno sam u takvom filmu.
odjednom. iznenada. frapirana činjenicom da se sve odvija nevjerojatnom brzinom, da je sve tako strašno intenzivno i predivno i fantastično i istovremeno apsolutno i kompletno pogrešno! kao da sam istovremeno i u raju i u paklu, na vrhu najvišlje planine i na dnu najdublje provalije...krajnosti, krajnosti ....tako daleko od ravnoteže, mira.....iznutra sasvim necentrirana i izbačena iz kolotečine...
trebalo mi je vremena da povežem neke detalje koji su razasuti kroz prošlost i to me ostavio još šokiranijom. te čudesne veze između događaja i ljudi ponekad tako udaljenih.....što li ja to trebam shvatiti, naučiti iz cijele te priče? je li istina da se nitko u našem životu ne pojavljuje slučajno, da je svaki susret nekada negdje dogovoren i ima svoje razloge?
dakle...priča počinje daleke '86-7 godine na jednom predavanju. od prvog pogleda na predavača neka nova i drugačija energija je prostrujala kroz mene i donijela neku novu radost prepoznavanja vrag bi znao čega - ali bilo je to prepoznavanje. kao susret s nekim beskrajno dragim koga nisam vidjela cijelu vječnost. i kao ljubav, svakako kao ljubav doslovce na prvi pogled. sve dalje bila je samo radost.
a, stvarnost?....stvarnost su bile moja veza i njegov brak i dijete. i to je kraj stvarnosti. nije mi nikada bio ideal petljati se s oženjenim muškarcima, nije to nešto što bi si ikada dozvolila. ni u ludilu.
uobičajene priče o braku koji u stvari nije baš sretan i kao ono bio je to pogrešan korak - nisu me se posebno dojmile, jer sam znala i mogla biti dovoljno realna da ne zaboravim na notornu činjenicu da su to priče svih muškaraca u sličnim situacijama....pomalo me zabavljala ta situacija u kojoj je bilo moguće da netko inače pametan misli da ću povjerovati u tako klišeirizirane priče, ali nije bilo bitno što on priča ili ne -meni je činjenica da se radi o oženjenom čovjeku bila dovoljna da znam da će sve što će se ikada desiti biti ono što se već desilo - smjestio se negdje u neki zakutak mojeg srca i tamo ostao. teško da vam itko može baš toliko zabraniti - da volite i ništa više.
sljedeće godine...sljedeće godine...u tom braku se rodilo još jedno dijete. sjećam se trenutka kada mi je to rekao i pogleda i tona....unatoč tome što sam znala, nisam razmišljala ni očekivala...niti sam imala uostalom ikakvo pravo išta očekivati....ostala sam zatečena tim saznanjem i pomalo neugodno iznenađna, ali taj pogled i ton glasa i pokret glavom -kao da je nešto zgriješio, kao da se ispričava....i meni je bilo beskrajno žao zbog tog tona i te reakcije. trebao je to biti trenutak sreće i radosti...ni jedno dijete ne bi smjelo biti razlog nelagode svojem ocu...i tu i tada me prvi puta istinski pomalo razočarao (jer ja nemam pravo biti njime ni očarana i razočarana) kao čovjek...no život je išao dalje, a on je ostao gdje je i bio. u svojem braku sa sve više divne djece i djelićku mojega srca.
ti osjećaji su se s vremenom izmjenili. prošlo je više od 20 godina. ljudi koji vam pri upoznavanju toliko znače, nikada ne mogu postati sasvim beznačajni u vašem životu...ali stvari se mijenjaju...odnosi se mijenjaju. meni je na nos izašlo slušanje njegovih priča o bijesu na vlastitu ženu, i okrivaljvanje nje za sve što on smatra promašajem u svojem životu...dosadi to jednostavno sušati, pa sam ga smjestila negdje na periferiju svojeg života kao posebni relikt nekadašnjice. uvijek poseban i nešto drugo nego ostali, ali ne više posebno bitan niti zanimljiv. matorac je ulaskom u muški klimakterij posto naporan sa svojom egocentričnom kuknjavom koja mu nije dozvoljavala da vidi i druge ljude pored sebe i porazmisli i o njihovim potrebama i željama. koliko god da sam mu naturala ideju da u stvari ima divnu obitelj i dobru ženu (što sam uvijek iskreno mislila) - on nije bio sposoban uopće čuti što mu govorim sasvim utopljen u more svoje egocentričnosti. ma, da nije te tako tipično muške mane bio bi savršen.
negdje duž tih 20 godina života izdešavale su se mnoge stvari koje su dovele do situacije da sam ostala sama. stariji od mene su poumirali, mlađi su se raselili, ona veza s početka je nakon 12 godina riknula. i ja sam čak i s popriličnim veseljem naučila živjeti sama i rješavati sama svoje probleme. nisam imala ni volje ni želje upuštati se u bilo kakve veze, bilo je more drugih stvari koje su me zanimale i rekla bih gledano unazad da to vrijeme nije baš sasvim protraćeno, iako je moglo biti i bolje iskorišteno. daleko bolje..u smislu da sam mogla i više...ali..što je tu je.
i ipak, gledano unazad...rekla bih da su mi se želje na neki način ispunjavale, kao da ih je bog ipak osluškivao, skroz nenametljivo i iz prikrajka mi servirao željeno, ali na neki svoj način...možda je ipak svaki problem bio test, možda sam poneki i prošla....ali, zaista ..zaista kad sam nedavno shvatila da sam stigla do točke da se osjećam kao zombi, da u stvari ne živim već životarim i kad sam shvatila koliko je moja davno donesena odluka da neću nikoga ni išta više nikada zavoljeti bila pogrešna - osjećaj samoće i izoliranosti bio je paklenski ogroman! nevezanost za bilo koga i bilo što dala mi je slobodu da radim što god želim i ta sloboda se više nije činila tako ugodnom....već zaglušujuće praznom. poželjela sam ponovo nekoga voljeti. ne u smislu neke veze...već samo voljeti....bilo koga bilo što....može li se netko emocionalno mrtav vratiti u život i ponovo voljeti nakon toliko godina?
no, da...možda sam zaboravila da je sve u vježbi. treningu. može li i srce "zarđati"? veliku ljubav, veliku radost , veliku strast - treba moći izdržati!
meni je i malo ljubavi - jako puno. nisam navikla voljeti niti da me vole.
zaista je nezgodno što je bog dio nas (ili obratno) i ta priča da on sve odmah zna, svaku našu misao i želju i sve to jelte mislim...ovaj...možda bi bilo bolje da tu moju želju nije čuo! bila sam vraški sigurna da se meni nikakva ljubav ne može desiti, da sam to "prerasla", čak sam se usudila to i naglas izgovoriti. koja petlja!
još ove jeseni, bio je topao kasnojesenji dan, bila sam sasvim kul, smirena, sasvim sigurna da znam šta mi nosi i sutrašnji dan i predstojeća zima...kada me moja nekadašnja "stara ljubav iz zapećka srca" pozvala na kavu nagovjestivši da ima neku molbicu. nikad ne odbijam pomoći -ako je u mojoj moći. tako sam saznala da je jedno od brojne "neželjene, ali voljene" djece diplomiralo i kao i većina mladih traži posao. bih li ga mogla uzeti na neko kraće vrijeme kod mene u firmu na stručno usavršavanje koje mene ionako neće ništa koštati?....što da ne. (na trenutak mi je predjelom srca prošla blaga jeza ili je to bila slutnja?- nisam znala kako ću izdržati raditi pored nekoga- ja koja sam navikla na samoću i na totalnu slobodu radnog vremena i koješta još što pada u vodu kad se ima pored sebe radnika...) ...ali dobro, može. s time što dijete može kako god želi -dolaziti i raditi ili ne dolaziti, ako ga taj posao baš i ne zanima...meni svejedno. odgovara mi oboje. pa, neka dečko sam odluči.
i dečko je stigao.
i moj pakao je počeo.
pristojan. ljubazan. drag. prikladno ambiciozan. dovoljno pametan. dovoljno snalažljiv. nenametljiv, ali vrijedan. prokleto mlad, pun poleta i energije svjestan situacije u kojoj živi, istovremeno pun nade u pronalazak posla i opreza zbog teškoće tog pothvata.
taj dečko je ono drugo dijete .... trebalo mi je vremena da shvatim.
sad bih rado zavirila iza kulisa filma kojeg zovemo život...sad bih rado priupitala onoga gore: tko je ova duša? zašto ovaj susret? što sam mu ostala dužna? i zašto sada? zašto uopće...zašto...zašto....
ovo su geometrijskom progresijom uvećane one emocije od prije 25 godina...o čemu on niti išta zna niti treba znati.....ali, moje zaprepaštenje je ogromno.
ovo je situacija koju nikada ničim nisam mogla ni naslutiti, koja mi istovremeno diže srce u neslućene visine i lomi ga tamo gore u paramparčad!
pa, naravno da mu nikad ništa o tome ne bih rekla!
pa, naravno da to znam samo ja!
pa, naravno da sam opet zaglavila u priči bez sadržaja, u bajci izvan stvarnosti, s ljubavlju koja se ovaj puta ne da zgurati u zapećak srce - ona mi slama srca!...i ja tu ništa ne mogu.
i savršeno dobro shvaćam da to s njime nema ništa.
on mirno odrađuje svoj dio posla s dozom slobode koju teško da će ikada više dobiti od bilo kojeg poslodavca - kad i kako i koliko želi. ako želi. može, ali i ne mora.
i dok u tišini sjedimo i radimo svatko na svojem računalu, dok doslovce osjećam kako me od njega zapljuskuju valovi energije koja me podiže nekud u vis kao drogeraša dobar fiks....moj mozak je skoncentrisan na posao i ja ga automatski odrađujem, a moje srce u stanju stresa kuca stalno istim ritmom ista pitanja: TKO si ti? TKO si ti? ZAŠTO? ZAŠTO?
nema šanse da se nismo sreli u nekom od prošlih života.
ljudi misle da sam ja jaka. vjerojatno jesam. ali u stvarima koje sam uvježbala. svi smo mi dobri i jaki u onome što stalno radimo i vještinama koje ponavljanjem brusimo. ja sada nisam na tom području. sad sam izgubljena i šokirana emocijama za koje ni u ludilu nisam mislila da bih mogle biti izazvane od strane nekoga ovako mladog.
i ne znam mogu li si to oprostiti.
i ne znam što da si oprostim.
pa, mi se onda stoga ipak čini da mi je cijelu ovu priču servirao vrag u zoni sumraka.
kako da se izvučem?
zasada je jedini i do sada najbolje smišljeni plan: raditi, raditi i samo raditi. kao da mi život ovisi o tome.
kojom čarolijom, kojom magijom, kojim trikom da srežem sve te emocije u prikladnu dozu simpatije i podrške?
da li se ljudi rađaju ludi ili je moguće poludjeti tijekom života?...vjerujem da ja hoću.
radi sebe same, ovo nisu emocije koje želim ubiti u sebi...kažu neki upućeni da je ubojstvo ljubavi najteži zločin u svemiru.
ali, ovo jesu emocije koje bih rado pretočila u drugačiju vrstu ljubavi - ljubav sličniju otprilike roditeljskoj.
ni malo mi nije od pomoći činjenica da kad god progovori o sebi - sve što kaže slika je prilika svega što sam ja bila u njegovim godinama!
srela sam ponovo sebe.
unaprijeđena verzija.
- 18:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 24.07.2010.

sunce i ja -12.dan

krenuvši polako, deset po deset sekundi, preskočivši neke dane zbog vremena....a, neke druge zbog nevjerojatne činjenice da mi je sunce "pobjeglo"...stigla sam do 120 sekundi sungaziga.
mnogo toga u svojem životu sam se odrekla svojevoljno ili jednostavno odustala...tako da mi je to možda po malo postala i navika. od svega mogu otići, odustati...ali, sada isplivava na površinu činjenica da je ponekad potrebno zapeti, biti tvrdoglav i uporan usprkos svemu i ne odustajati da bi se nešto dobilo.
sumnjam da bi me išta uobičajeno natjeralo na takvo ponašanje. nije mi u genima. no, otkad sam čula nešto više o sungazingu bila mi je želja da saznam još i da pokušam. odmah mi je bilo jasno da to ne može u svojoj biti imati puno veze sa senzacionalističkim natpisima po novinama koji u centar cijele prakse sun gazinga stavljaju prestanak potreba za hranom i život bez jedenja. sasvim ignorantski, sasvim glupavo. to stvara pogrešnu sliku o ovoj vrsti joge i izaziva hrpu besmislenih pitanja i čuđenja, a vrlo često i odbojan stav.
nakon nedavnog prisustvovanja predavanju hire ratana maneka u osijeku, znala sam da nešto ovako dobro i jednostavano ne mogu i neću propustiti. moram barem pokušati.
prvi dan sam se zaputila na šetalište s kojeg sam znala pouzdano da se zalazak sunca vidi u svoj svojoj ljepoti. jutra za mene ne dolaze u obzir. i zbog moje naravi i zbog činjenice da se sunce pri izlasku odavde jednostavno ne vidi.
prvih deset sekundi nisu i nikako ne mogu biti problem. bilo je predivno. no, meni je svaki zalazak sunca oduvijek predivan. nažalost, uskoro se pokazalo da ovo mjesto nije sasvim idealno za sun gazing. previše ljudi izlazi upravo u to doba u šetnju duž rijeke....previše buke, šetača, ometanja....a, s vremenom kako se dužina gledanja povećava očito bi postalo čudno da stojim na istom mjestu po pola sata gledajući u sunce...nije mi namjera privlačiti pažnju okoline i biti bijela vrana...samo želim u miru gledati.....
znam da ima sretnika kojima ovo uopće nije problem. ali meni jeste. kao i često puta do sada, kad nešto u meni zatreperi i pokrene se želja za nečim-gotovo istovremeno pojave se i prepreke. imala sam običaj misliti da ako je to meni suđeno i namjenjeno-tada će se pojaviti i načini kako da to učinim.
ovaj puta, moja radost pri gledanju u sunce je toliko velika da ne želim dozvoliti nikakvim preprekama da me ometu u tome. pa, zabogamiloga, ja samo želim gledati u sunce! postoji li išta jednostavnije, prirodnije i običnije....sasvim miroljubivo, nenametljivo, gotovo samozatajno....
oko mene su, naravno, visoke zgrade. grad se opružio i razlijegao ravnicom na sve strane. teško je pronaći povišeni teren s kojega bi pucao pogled u daljinu. popeti se na krov zgrade nema smisla, jer ona nije dovoljno visoka da nadvisi ogromno drveće koje ju okružuje....
tako sam nekoliko dana išla biciklom duž rijeke što dalje od naselja, kako bih pronašla mirno mjesto za gledanje. no, teško....s mirnih mjesta u pravilu puca pogled na guste šume visokih topola , hrastova ....s takvih mjesta je moguć pogled u sunce samo u vrijeme kad je ono još uvijek previsoko na nebu.
našla sam ipak jedno mjesto uz rijeku na kojem nema previše ljudi...tek nekoliko jogera i vlasnika pasa koji svoje ljubimce dovedu ovdje na večernje osvježenje u rijeci. poneki biciklist. do tog mjesta imam oko 20 minuta pedalanja biciklom....voljela bih da mi je bliže, jer nisam sigurna da ću uvijek moći ići ovako daleko.
zadnjih nekoliko dana sunce je napravilo pomak na nebu, te ga trenutačno mogu gledati unutar onih sigurnih sat vremena prije zalaska direktno iz mojeg stana. što je odlično.
svejedno, nastojim dok god je to moguće tj dok je vrijeme lijepo, izaći negdje u prirodu. ipak je to drugačije...
jedna od stvari koje me rastužuju je činjenica da oko mene ima vrlo malo ljudi koji su skloni ovakvim alternativnim stvarima. nije mi toliko bitno što moji prijatelji, poznanice i kolege nemaju interesa za to, koliko me zna zaboliti njihovo otvoreno omalovažavanje i prezir, čak ponekad agresivnost u glasu kad o tome razgovaramo - kao da ih ja na bilo što nagovaram. što sasvim sigurno nije tako.
primjećujem još nešto što se ponavlja u njihovim reakcijama: spremni su otvoreno i od prve priznati da ne znaju ništa o npr. sun gazingu, ali već ga slijedećom rečenicom proglašavaju s visoka i nadobudno glupošću u koju oni ne vjeruju! dakle, princip bi bio: što manje o nečemu znam, to više prava imam donijeti kategoričan negativan sud o tome i nema ni najmanje sumnje da sam ja u pravu, a onaj drugi budala. zanimljiv stav. nemam riječi. osobno sam uvijek imala želju najprije saznati ponešto o temi koja mi je nova, pa zatim reći je li to za mene u redu ili ne. no, čini se da neznanje ima prednost i veću vrijednost od znanja. kod nekih.
na stranu sve to.....meni tih nekoliko trenutaka -za sada svega 120 sekundi gledanja u sunce na zalasku pričinjava veliko veselje i pobuđuje u meni neko čudesno poštovanje i potrebu da se zahvalim suncu kad god ga ugledam onako divno rumenog na horizintu ...
samo gledanje u njega mi nije od početka pričinjavalo nikakve probleme. prvih nekoliko dana gledala sam neposredno prije zalaska....možda svega 10 ili 15 minuta prije....i samo koliko je preporučeno. svjetlosni efekti nakon zatvaranja očiju su mi jednako zanimljivi kao i samo gledanje sunca...ono mi ostaje i dalje pred očima blješteće i toplo kao i dok ga gledam.
jučer sam odradila spomenutih 120 sekundi iz moje kuhinje, iako moram priznati da sam stigla kući malo iza vremena koje sam planirala, tako da sam vidjela tek jak odbljesak sunca iza linije krova obližnje zgrade...ali i to je bilo sasvim dovoljno, a kao sporedni i zabavan efekat pojavila se i blještava aura oko iste zgrade koja je sjaja daleko preko neba. kod ovakvog gledanja u pravcu zalaska kad se ne vidi direktno sunčev disk, ali se jako dobro vidi njegova svjetlost, nakon zatvaranja očiju predamnom su nakon sjajno žute, blještale plava, zelena, ljubičasta.....
jedini sporedni učinak koji možda nije ugodan, ali nije ni posebno snažan niti bitan, je sasvim lagani pritisak na čelu koji ponekad osjetim nekoliko minuta nakon gledanja u sunce....to čak nije ni glavobolja. i brz prođe. ali, se kod mene ova navika gledanja u sunce stvorila za mene neuobičajeno brzo. rekla bih da mi nešto u danu nedostaje kad naiđu oblaci i sunca nema. iako se to do sada desilo svega jednom....i baš kad sam s tugom pomislila da je za taj dan sungazing propao - kroz pukotinu u oblacima sunce je izvirilo taman dovoljno dugo da ga mogu sigurno i smireno promatrati koliko mi treba.....osjećala sam se kao da nisam izvisila na nekom spoju! sjajno!
danas je kišilo i cijeli dan je oblačno. na zapadu vidim da se kao lagano razvedrava, a bliži se 18 sati. razmišljam da uzmem bicikl i provozam se prema rijeci....130 sekundi mi se čini sasvim vrijednim toga...
- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.05.2010.

potonuće

vikendom ronim.
duboko kroz mračne ponore svoje unutrašnjosti.
tjedan me svojim radim danima drži na površini i svojim
zadacima i zahtjevima posla silom gura naprijed
ko što šiba tjera magare.
vikendom mogu kako hoću.
nema ništa što moram.
nema ništa što želim.
pa, potonem.
ko kamen na dno rijeke.
a, ona teče dalje, giba se glatko i talasa površinom
nestajući u daljini uporno bez kraja i konca.
nemam ja snage za ples s njezinim valovima.
nemam želje za vrtnjom s njezinim virovima,
ludom vrtnjom dunavskih valcera...u krug ...u krug i sve
dalje u daljinu....glatko i neumorno...
pa, potonem.
ko da padnem životu u zaborav.
u neki mirni kutak, zapećak...
sa strane ga gledam kako se kočoperi. on..život.
u jurnjavi automobila ulicom, vrisku djece na igralištu,
u mirisu roštilja iz susjednog stana,
u zelenilu proljetnih grana.
čujem sirene -negdje se dimi i nešto gori,
vidim prosjaka -s rukom u kanti za meće, za život se bori.
sve vidim i ništa me ne dira,
ni pjesma moje mladosti što na radiju svira.
potonem vikendom u mrak i tamu,
i svijet me ostavi sasvim samu.
u tom mraku, tami i samoći
postoji jedan jedini strah...
dolazi ponedjeljak-treba opet biti jak.
i svaki puta ponedjeljkom sve manje me ima
i sve slabije život za rukav me cima.
ni ja njega ne gledam ko prije
i ništa više isto ko nekad nije.


- 21:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 22.08.2009.

pobjeda...

i tako je na kraju izgleda ipak ona pobijedila.
stvar je u upornosti.
a, ona je nešto najupornije što sam srela.
sasvim polako i nenametljivo,
postepeno i s pauzama,
iz godine u godinu....
nije joj trebao motiv, razlog...
ona jednostavno jeste.
protkana kroz cijelo moje biće kao mreža finih
kapilara.
gotovo nježna.
povremeno popustljiva i naizgled odsutna.
mislila sam da mogu, da znam, da je samo pitanje
moje volje i želje i eto me vani.
izvan njezine mreže.
na sigurnom. na svjetlu. na suncu.
i povremeno bi bilo i tako.
no radost je tako silno krhka biljka.
a, tuga otporna ko najotporniji drač.
radosti nije svejedno, ona mari za štošta.
tuga ne. ona preplavi bez krzmanja.
ne znam dalje.
ne znam se više boriti protiv te tuge i praznine u sebi.
ne znam više pronaći razlog za osmjeh
i sasvim sam kao pajac na koncu koji se pokreće
tuđom voljom, bez života u sebi, bez snage, volje...
dok ne puknu i te tanke niti koje je stvorila navika...
i sve ne nestane, zaustavi se....i ostanem nepomična, bezvoljna
ko krpena lutka.......koja već jesam, samo se to još ne vidi na van.
imam samo jednu želju.
onu hamletovsku.
zaspati. zaspati i ne probuditi se.
- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.05.2009.

i had a dream...

i sad ne znam da li je to nešto simptomatično...
ili je to ipak samo san.
a, moguće je da ovisi o meni, možda je onako kako ja odlučim.

nakon svih ovih mojih proživljenih decenija života,
i dan danas postoji samo jedna osoba koja mi se povremeno pojavi u snovima i onda osjećajima koje to dozove u sjećanje, učini cijeli dan drugačijim.

negdje u petom ili šestom razredu...nemoguće je sjetiti se toliko unazad,
daleko ispred mene i postrani u redu do zida, sjedio je dječak, moj vršnjak.
sjedio je on tu negdje i prethodnih godina, al sad je odjednom postao nešto posebno. i, iako smo u životu progovorili svega nekoliko rečenica, iako se nikada nismo družili, iako ga nisam srela najmanje 30 godina nakon toga....ponekad, povremeno pojavi se u ponekom mojem snu. u kojem se isto tako ništa posebno ne dešava....ali, stvar ionako nije u dešavanju. stvar je u osjećaju. koji je tako blizak onom čudnom i posebnom osjećaju kad nekog sretnete i odjednom se osjećate kao....da ste sreli nekog jako bliskog, kao da ste se vratili kući nakon dugog puta....
jedna nikada ostvarena djetinjasta ljubav, kojoj baš zato nikada nisu uništene iluzije...
sad se skrila duboko u snove.
možda u nekom drugom vremenu ili u nekom paralelnom svemiru postoji moja verzija koja uživa u toj ljubavi i živi ju na javi.
- 08:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.06.2008.

početak kraja...tuga

bilo je u stvari strašno.
način kako ju se sve pogađalo. do srži.
izvana sasvim neinteresantno.
zgodno za spomenuti uz popodnevnu kavu.
čak nije bilo ni dovoljno detalja za istinski dobro ogovaranje.
samo gole činjenice.
on je našao drugu, ona je odselila iz kuće.
dalje se moglo nagađati, ali nisu bili posebno pogodni za sočne tračeve.
niti dovoljno interesantni da bi netko otvoreno pitao što se desilo.
kao da je postojala tiha zavjera šutnje oko njih
dok je u njima vrilo kao u grotlu vulkana.
okolina je mirovala i čekala neki konačni ishod.
bez uplitanja.
njegova duša pjevala je od sretnih ushita zaljubljenog čovjeka,
njegovo srce posvetilo je svaki svoji otkucaj njoj,
ali negdje u svijesti postojao je taj teret.
težak, pretežak teret starog dvanaestogodišnjeg života
sa ženom koja sada više nije značila više od smetnje novoj sreći.
i izazivala žalost i tugu u njemu, jer nije bio zao, nije želio povrijediti.
samo je želio opet biti slobodan da bi se do kraja predao svojoj novoj ljubavi.
ona je to znala i osjećala. ali to nije situaciju činilo lakšom.
naprotiv.
biti teret i smetnja, biti prepreka ...
biti netko čija pojava uklanja sjaj iz njegova oka
i urezuje tešku boru nad obrvama...
grozno se osjećala.
odbačeno, jadno, povrijeđeno, smetnja, smetnja...
poželjela je da je nema.
da prestane postojati.
razmišljala je o ženama koje se rukama i nogama bore da zadrže svog muškarca uz sebe...
ali, nije ona bila od tih. već i sam taj izraz "moj" muškarac bio joj je odbojan, nikoga nije doživljavala kao vlasništvo i ježila se od
pomisli da bi nju netko tako doživljavao.
njoj je sloboda izbora za oboje suviše mnogo značila.
nije željela uz sebe čovjeka koji čezne za drugom.
naslutila je sasvim nepogrešivo dubinu njegovih osjećaja.
gotovo mu je zavidjela na tim osjećajima, iako nisu
bili usmjereni prema njoj.
ali, tih dvanaest godina zajedno stvorilo je način života na
koji je navikla, osjećaj zajedništva , iako ne i međusobnog
razumjevanja...ne, nisu se nikada istinski razumjeli.
nije razumjela njegov način razmišljanja,
njegovu sklonost da dugo šuti i ne objašnjava
svoje postupke...nije bio čovjek od puno riječi.
ali, osjećala je dobrotu u njemu i znala je
da je uvijek uz nju. on nije švrljao, šarao, lagao
kasnio kući, izgovarao se poslom i slične bezvezarije.
godinama se sve između njih znalo, bilo
uhodano i stvorilo lažni osjećaj opuštene sigurnosti
i nečeg neprolaznog i trajnog.
a, kad su se pojavili prvi znakovi drugačijeg
ponašanja....ona je u stvari znala.
ali...svjesno si to nije željela priznati.
kad je nakon nekog vremena postavila
otvoreno pitanje tko je ta i ta osoba...
on je zanijekao da išta zna...a, ona je isti tren
znala sve. nikada nije griješila u ovakvim situacijama.
znala je. nije bilo bitno što će on reći.
ne u smislu otkrivanja istine...ne to....
ali, njegova laž je zabolila do dna srca!
njegova laž joj je jasno pokazala dubinu
njegovih osjećaja i veličinu njegovog kukavičluka
i po prvi puta od kad ga je znala bila je istinski
razočarana njime.
to je bolilo.
negdje krajičkom svoje svijesti molila je:
ne, ne, molim te nemoj se srozavati u blato!
ostani čovjek, budi iskren!
i preplavila ju se neka blaga i beskonačna tuga
od saznanja da joj molba neće biti uslišena.
- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 03.06.2008.

kap po kap...

ko fina, nježna rosa s nebesa,
slična laganoj jutarnjoj magli nad strništima,
nezaustavljiva ko para što se diže iz grotla vulkana...
malo po malo
preplavila me tuga.
i rasla je i dizala se iz dubina
gotovo obzirno i nježno,
šuljala se za mnom prateći me u stopu
i kao da ju je svaki moj korak hranio i jačao,
pa, kad ju konačno prepoznah...bilo je kasno.
bila je dio mene.
odzivala se na moje ime.
smjestila se u moje oči.
ugnjezdila se u mom grlu jecajući,
srce mi kuca ritmom njezinih uzdaha.
ah, lukava je, lukava bila...
al' sad ju znam!



- 20:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.